U jednom zelenomu šumarku, medju visokim stablima i cvjetnim proplancima, živio je mali dječak po imenu Riki. Riki je bio znatiželjan i uvijek spreman za novu pustolovinu. Njegova najdraža
zanimacija bila je istraživanje šume koja je okruživala njegov dom.
Jednoga jutra, dok su sunčeve zrake nježno padale kroz krošnje drveća, Riki je odlučio krenuti u istraživanje dijela šume u kojem nikada ranije nije bio. Nosio je svoj mali ruksak pun poslastica
– nekoliko jabuka i nekoliko komadića kruha, misleći kako će mu možda trebati u slučaju da ogladni.
Kako je hodao, slušao je ptičji pjev i osjetio svjež miris šume. Odjednom, iza jednog žbunja, začuo je mekano šuštanje. Razmišljao je je li to možda samo vjetar, no iznenada su iz žbunja
provirile dvije krznene glavice. Bili su to dva mala medvjedića, razigrani i veseli. Riki ih je promatrao neko vrijeme, diveći se njihovoj bezbrižnoj igri.
Medvjedići su se kotrljali po lišću, gurkali jedan drugoga i činili razne smiješne pokrete. Riki nije mogao odoljeti da se ne nasmije njihovu nestašnu ponašanju. Odjednom, jedan od medvjedića
uočio je Rikija i zaustavio se, znatiželjno ga promatrajući, a zatim i drugi.
Riki, ne želeći ih preplašiti, polako je izvadio jednu jabuku iz ruksaka i nježno je valjao prema njima. Medvjedići su prvo oprezno pronjuškali oko jabuke, ali uto su shvatili da im dječak očito
nije prijetnja. Brzo su zajednički pojeli jabuku, šapicama je pridržavajući.
Dječak je tada sjeo na proplanak i izvadio ostatak svog ručka. Medvjedići su mu se pridružili, te zajedno proveli ugodno vrijeme. Riki im je dao još komadić kruha, uvjeravajući se kako im ne želi
nauditi, već samo biti prijatelj.
Kad je sunce počelo zalaziti, Riki je znao da se mora vratiti kući. Pozdravio je svoje nove prijatelje medvjediće, koji su ga zahvalno gledali svojim sjajnim očima. Tek što je krenuo, shvatio je
kako je današnji dan postao poseban – pronašao je nove prijatelje i shvatio koliko ljubaznost može unaprijediti ne samo dan, već i cijeli život.
Kroz naredne mjesece, Riki je često dolazio do šumarka, iako nije uvijek sretao medvjediće. No, svaki put kada bi ugledao trag njihove prisutnosti – pogužvani listići, oglodane grančice –
osmjehnuo bi se, pitajući se gdje su sada i nadajući se da su sretni i sigurni u njima dragoj šumi.
Mom dragom Rikiju od Midze ;)